Operacije uticaja na društvenim mrežama kao hibridna pretnja
Apstrakt
Društvene mreže kao fenomen svakodnevno kreiraju svoj uticaj na realan život. Određene društvene pojave i procesi započeti na društvenim mrežama svoje posledice ispoljavaju na život izvan sajber prostora. Mnogi društveni pokreti svoje začetke su imali upravo na društvenim mrežama, mnoge inicijative i politički zahtevi prvo su inicirani na društvenim mrežama. O tome nam svedoče onlajn peticije, pozivi na proteste i demonstracije, ukazivanje na postojeće i „postojeće” društvene protivurečnosti.
Ono čime se bavimo u ovom radu jeste koliko su određeni diskursi i mišljenja spontana na društvenim mrežama, a koliko su plod koordiniranih akcija koje imaju jasno zacrtane kratkoročne i dugoročne ciljeve. Da li iza takvih aktivnosti stoje pojedinici, interesne grupe i državne institucije. Za našu analizu je naročito važno kako izgledaju aktivnosti iza kojih
stoje države. Kojim metodima se može na vreme otkriti takav izvor ugrožavanja kao pojava i proces. Šta nam je dostupno od tehnika kojima se može nedvosmisleno ustanoviti da iza određene aktivnosti stoji određene država. Posebnu važnost u ovom kontekstu ima tzv. „pripisivanje” odnosno iznošenje optužbi koje sa sobom nose političku odgovornost. Zbog svega navedenog u današnjem trenutku je veoma isplativo izvoditi ovakve operacije. Literatura prepoznaje takva dejstva kao „operacije uticaja”. Međutim, kako bi se razumela ova bezbednosna pojava važno je baratati kompetentnim alatima koji nam omogućavaju da razumemo sam poligon na kome se odvija dejstvo – društvene mreže, ali i da razumemo širi kontekst zbog čega je određeno dejstvo manje ili više uspešno. U ovom radu sagledaćemo novu realnost ljudskog društva i zbog čega su danas operacije uticaja uspšenije, dinamičnije i ekonomičnije nego što su bile pre 50 godina.
Rad nastoji da analizira hibridne pretnje, odnosno operacije uticaja, u jednom „uskom” domenu društvenih mreža. Mogućnosti izvođenja operacija uticaja su veoma izazovne. Ali nije svaka dezinformacija ili kampanja na društvenim mrežama ujedno operacija uticaja.
Fokusiraćemo se na operacije uticaja kao informacione i psihološke operacije koje predstavljaju bezbednosnu pretnju za savremene države.
Članak
DEFINISANJE HIBRIDNIH PRETNJI KAO BEZBEDNOSNE POJAVE
Hibridni rat kao pojam doživeo je svoju potpunu medijsku afirmaciju u 21. veku. Pojedini teoretičari ukazuju da je ispravnije govoriti o hibridnim pretnjama, umesto o hibridnom ratu. Svoje stanovište zasnivaju na tome da je rat nasilna interakcija između dve ili više organizovane političke grupacije. Dok hibridne pretnje mogu postojati i delovati nezavisno od toga da li je objekat ugrožavanja svestan njihovog postojanja ili ne. Često su sami motivi za izvođenje hibridnih pretnji i zasnovani na elementima prikrivenosti u smislu bezbednosnog ugrožavanja određenog društva. Nastoji se da se prikrije i samo postojanje motiva prema kojima bi bili identifikovani nalogodavci, a celokupna društvena protivurečnost koja bi nastala, bila bi
pripisana tkz. objektivnim društvenim okolnostima. Odsustvo prepoznavanja pojava koje se manifestuju kao ugrožavanje daje mogućnost napadaču da neometano vrši operativnu eksploataciju do trenutka kada štetna dejstva razviju svoj pun potencijal i pređu u kategoriju neupravljivog bezbednosnog rizika. Upravo kasno otkrivanje hibridnih dejstava, kao i njihova multidisciplinarna kompleksnost, čini ih atraktivnim za upotrebu u okolnostima kada se procenjuje da bi direktan oružani konflikt bio neisplativ ili rizičan poduhvat. Hibridne pretnje često se nalaze na graničnoj liniji između konvencionalnog kinetičkog sukoba, ekonomskog i diplomatskog korozivnog dejstva, sajber napada i plasmana dezinformacija. Zajednički činilac svega navedenog je postojanje političke odluke i koordinacije od strane obaveštajnih službi. Naročito sa aspekta kada se svesno prelazi u fazu neprijateljstava. To otvoreno neprijateljstvo se uvek izbegava, jer sa sobom nosi čitav niz posledica – raskidanje ekonomskih veza, ograničenje trgovine, nepovoljan položaj u međunarodnim organizacijama, smanjenje političke saradnje, narušavanje odnosa sa drugim državama do izbijanja oružanog konflikta i rata. Hibridna dejstva su te aktivnosti koje oblikuju dihotomiju između rata i mira čije poimanje u potpunosti redefinišu.
Hibridne pretnje spadaju u pretnje nevojnim sredstvima. Razne definicije koje bi trebale da pruže transparentnost u razumevanju ove bezbednosne pojave, često ne podrazumevaju isti kontekst zavisno od države i njenog političkog uređenja.
Evropski centar izuzetnosti za suprotstavljanje hibridnim pretnjama1 (Hybrid CoE) definiše hibridne pretnje kao akciju koju sprovode državni ili nedržavni akteri, čiji je cilj da potkopaju ili naškode meti utičući na njeno donošenje odluka na lokalnom, regionalnom, državnom ili institucionalnom nivou. Takve akcije su koordinisane i sinhronizovane i namerno ciljaju na ranjivost demokratskih država i institucija.
Dejvid Katler, asistent Generalnog sekretara NATO-a za obaveštajni rad i bezbednost određuje hibridne pretnje kao kombinaciju vojnih i nevojnih, javnih i tajnih delovanja, uključujući i dezinformacije, sajber napade, ekonomske pritiske, razmeštanje neregularnih oružanih grupa i upotrebu regularnih snaga.
Evropska komisija se prema hibridnim pretnjama određuje kao aktivnostima kada, državni ili nedržavni, akteri nastoje da iskoriste ranjivost EU u svoju korist koristeći na koordinisan način mešavinu mera (tj. diplomatskih, vojnih, ekonomskih, tehnoloških) dok ostaju ispod praga formalnog ratovanja.
U dokumentu Evropske komisije2 pod nazivom „Zajednička komunikacija u evropskom parlamentu i veću, zajednički okvir za suzbijanje hibridnih pretnji, odgovor Evropske unije” navodi se da hibridne pretnje nastoje da iskoriste slabosti pojedine države i često ugroze temeljna demokratska prava i slobode. Na tragu ovog dokumenta skloni smo da održimo svoju tezu da se hibridne pretnje pojavljuju u oblastima u kojima je već prisutna određena društvena protivurečnost sa ciljem produbljivanja stanja i proširenja podela između određenih društvenih grupa. Te društvene grupe mogu biti državne institucije i sindikati, zdravstveni sistem i roditeljska udruženja, ekološki pokreti i strane korporacije. U proučavanju fenomena operacija uticaja kao jednog od segmenata hibridnih pretnji smatramo za važnim da hibridna dejstva sagledamo na način kako ih sagledavaju državne i međunarodne organizacije. Iz razloga što onako kako se pretnja percipira od političkih donosilaca odluka, zavisi i kakav će odgovor biti, i upravo zato je neophodno razumeti težišta definicija ovih pretnji.
Za celokupno razumevanje hibridnih pretnji kao bezbednosnih pojava osvrnućemo se i na dokument Centralne vojne komisije NR Kine iz 2003. godine pod nazivom „Političke smernice za Narodnu oslobodilačku Armiju”. Dokument3 prepoznaje tri vrste ratovanja psihološki rat koji uključuje primenu vojnih i diplomatskih mera da bi se poremetio protivnik koji se suprotstavlja kineski m spoljnopolitičkim ciljevima, zatim rat „mišljenja”4 koji obuhvata javne i tajne medijske manipulacije sa ciljem uticaja na domaću i stranu javnost u pogledu spoljnopolitičkih ciljeva, i treći je regularni rat. Čini se logičnim da podela na tri oblika rata, ujedno se uzima i kao ofanzivna i kao defanzivna odrednica u političkom donošenju odluka. Zapravo, vidimo da i NATO, EU i NR Kina borbu za narative odnosno operacije uticaja doživljavaju kao bezbednosne pojave. I sva je prilika da aktivnosti, onako kako su ih definisali, smatraju za izvore ugrožavanja koji sa sobom nose određene posledice.
Serđio Marakola sa Italijanskog instituta za međunarodne i političke studije u svom radu5 o Kineskom hibridnom ratu konstatuje da Kina, takođe zahvaljujući svojoj istorijskoj sposobnosti da izvodi asimetrično ratovanje, što je potvrđeno tokom građanskog rata i šire, postaje ključni akter u primeni sposobnosti hibridnog ratovanja. Domeni u kojima uloga Pekinga postaje
centralna su: kineske pomorske akcije u Južnom kineskom moru; kineska diplomatija; i konačno, pekinška doktrina sajber ratovanja.
Ruska vojska definiše „hibridni rat” kao napor na strateškom nivou da se oblikuje upravljanje i geostrateška orijentacija ciljne države u kojoj su sve akcije, uključujući upotrebu konvencionalnih vojnih snaga u regionalnim sukobima, podređene informacijama (Kagan, 2020). Načelnik generalštaba Ruske Federacije general armije Valeri Gerasimov u svom razmatranju savremenog rata kao sukoba ističe informacionu komponentu. Sve ovo je dopunjeno vojnim sredstvima a prikrivenog karaktera, uključujući izvođenje radnji informacionog sukoba i dejstva snaga za specijalne operacije. Otvorenoj upotrebi snaga često pod maskom očuvanja mira i regulisanja krize pribegava se samo u određenoj fazi, pre svega za postignuće konačnog uspeha u sukobu (Gerasimov, 2013) .
Bez želje da dužimo, uočavamo da svi akteri percipiraju informacije kao sredstvo vođenja sukoba. Hibridne pretnje će nastojati da iskoriste medije, tehnologiju i poziciju unutar političke, vojne i društvene infrastrukture države u svoju korist (TC 7-100, 2010).
Hibridne pretnje karakteriše koordinisano korišćenje različitih mera za postizanje nelegitimnog mešanja (diplomatskog, vojnog, ekonomskog ili tehnološkog) od strane državnih ili nedržavnih aktera, uz zadržavanje ispod praga formalnog ratovanja navodi u svojoj definiciji6 Federalno ministarstvo za evropske i međunarodne odnose Austrije.
Kembridž rečnik (Cambridge Dictionary) navodi da je hibridni rat korišćenje niza različitih metoda za napad na neprijatelja, na primer, širenje lažnih informacija, ili napad na važne kompjuterske sisteme, kao i, ili umesto, tradicionalne vojne akcije.
Autor ovog rada će u nastavku koristiti definiciju hibridnog dejstva kao planskog, organizovanog, unapred pripremljenog, koordinisanog, ekonomičnog delovanja državnih aktera protiv civilnog stanovništva, institucija i interesa suverenih država, uz sastavnu upotrebu principa vojne taktike i obaveštajnog rada, u prvom redu subverzivnog delovanja sa konačnim ciljem
paralisanja društva, državnog sistema sračunatog u prinudi radi ostvarenja određenih ustupaka i željenog postupanja države u celini (Životić, Obradović, 2022).
Hibridne pretnje u velikoj meri se oslanjaju na primenu dezinformacija kao pokretača određenih promena u državi meti napada. Vidimo da sve definicije u većini smatraju dezinformacije kao alat, a informacione operacije kao sredstvo za vršenje hibridnih dejstava. Samo prisustvo dezinformacija, ukoliko je koordinirano, smatra se za hibridnu pretnju koja može ugroziti vitalne državne vrednosti.
SAVREMENO OKRUŽENJE I HIBRIDNE PRETNJE - DRUŠTVENE MREŽE
Eksploatacija različitih oblika hibridnih pretnji danas uveliko predstavlja oblast istraživanja koja je sama po sebi posebna. Analiziranje čitavog spektra dostupnih taktika i metoda sa sobom povlači uključenje čitavih naučnih oblasti, od kibernetike, psihologije, bezbednosti, međunarodnih odnosa, komunikologije, menadžmenta do vojne nauke. Teško je i zamisliti da
je racionalno očekivati primeni uskih naučnih oblasti. Što predstavlja dodatni izazov za svakog istraživača koji bi odlučio da se upusti u razmatranje svih pojavnih oblika hibridnih pretnji.
Kao istraživači na zadatku smo da proniknemo u osnovne postavke nekih od pretnji i na takav način damo svoj doprinos zajednici. Upotreba društvenih mreža u svrhu političkog delovanja je više nego poznata, kao i upotreba istih u svrhu izvođenja prevrata ili organizacije legitimnih protesta širom sveta. Društveni mediji su oblikovali digitalni svet do te mere da je to sada neizostavni deo života za većinu nas (Gazi, Cetin, 2017).
Kroz ovaj rad želimo da ustanovimo u kojoj meri su društvene mreže podložne za informacione operacije i koji efekt se mogu izmeriti od takvih dejstava. Velike sile nesumnjivo koriste društvene mreže kao poligon za primenu hibridnih dejstava odnosno pokretanje informacionih operacija. Kako je svet ušao u novu eru takmičenja velikih sila tokom protekle decenije, nacionalne države sve više vode strane propagandne kampanje na platformama društvenih medija kao što su Fejsbuk i Tviter, efektivno pretvarajući takve platforme u tehnologije uticaja (Nemr, Gangware 2019). Resursi koji su na raspolaganju državama prevazilaze bilo kog nedržavnog aktera. Mogućnost za koordinacijom, materijalnim resursima kao i dostupnost raznovrsnih specijalnosti su još uvek na strani savremenih država. Održavanje kompleksnih ciklusa koji čine falsifikati, poluistine i istiniti ali tajni podaci kao i analitičke sposobnosti uvezane sa drugim metodama obaveštajnog rada izdvajaju državne operacije uticaja od nekih lokalnih političkih ili komercijalnih kampanja. Koordinacija i sinhronizacija sa visokim stepenom ekonomičnosti predstavljaju samo neke od atributa prilikom analize ove bezbednosne pojave, a o čemu će biti reči nešto kasnije. Dokazi o organizovanim kampanjama manipulacije društvenim medijima koje su se odvijale u 70 zemalja, u odnosu na 48 zemalja u 2018. i 28 zemalja u 2017. U svakoj zemlji postoji najmanje jedna politička partija ili vladina agencija koja koristi društvene medije da oblikuje stavove javnosti u zemlji (Bradshaw, Howard, 2021). Kao osnova za manipulacije na društvenim mrežama koriste se dezinformacije
kao namerno širenje netačnih vesti, priča ili fabrikovanih dokumentarnih formata sa zadatkom ostvarenja političkih ciljeva (Benet, Livingston 2018).
Blizu 5, tačnije 4,7 milijardi ljudi odnosno 59% svetske populacije7 danas koristi društvene mreže zaključno sa julom 2022. Svaki drugi čovek naše planete ima pristup milijardi podataka u svakoj sekundi koji cirkulišu društvenim mrežama. Fejsbuk ima 2,9 milijardi korisnika što ga svrstava u najaktivniju društvenu mrežu. Apsolutna većina korisnika drugih društvenih mreža obavezno poseduje8 i Fejsbuk. Što nas upućuje da Fejsbuk možemo posmatrati kao vrstu čvorišta putem koga se povezuju ostali internet sadržaji i druge društvene mreže. Kada razmatramo fenomen društvenih mreža slobodni smo da navedemo da ih treba posmatrati kao vrstu posrednika između internet sadržaja i našeg utiska. Ovu tvrdnju baštinimo na kvantifikovanim činjenicima. Pev istraživački centar u svojoj studiji9 pod nazivom „Upotreba vesti širom platformi društvenih medija u 2020” navodi da 53% odraslih amerikanaca dolazi do vesti preko Fejsbuka, dok Tviter kao izvor vesti koristi svega 15% odraslih Amerikanaca. Dok ukoliko se dublje razmotre objavljeni statistički podaci, vidimo da 59% korisnika Tvitera koristi tu mrežu kao primani izvor vesti, dok Fejsbuk 54%. Centar za medijsku angažovanost iz Teksasa u svom empirijskom istraživanju dolazi do zaključka10 da 55% američkih korisnika ostavlja onlajn komentare, a 77,9% čita komentare, od onih koji onaljn komentarišu 77,9% to čine preko društvenih mreža.
Skoro 2 milijarde (1,8)11 milijardi korisnika učestvuje u Fejsbuk grupama i trend rasta ovakve interakcije zabeležen je sa izbijanjem pandemije korona virusa.
Tviter ima 340 miliona korisnika i isporučuje 500 miliona tvitova dnevno, a 200 milijardi tvitova godišnje (Aslam, 2018).
Društvene mreže danas imaju odlike jedne velike društvene zajednice bez barijera i granica. Sadržaj koji se objavi u jednoj Indiji, ništa ne ograničava da mu se pristupi u jednoj Srbiji. Celokupan onlajn mikrokosmos je postao makrokosmos, sa mogućnošću prevoda 100 različitih jezika u realnom vremenu na Fejskubu više nema ograničenja ni u pogledu jezičke barijere. Sadržaji krstare društvenim mrežama u promilima seknudi. U zavisnosti od viralnosti algoritam ih može plasirati znatno brže. Kako se ovaj rad bavi operacijama uticaja i dezinformacijama mi ćemo razmatrati društvene mreže kao poligon za izvođenje hibridnih pretnji.
INFORMACIJA KAO ORUŽJE
U prethodnom poglavlju stekli smo uvid u okruženje za koje tvrdimo da je fenomen bez premca za plasman dezinformacija i projektovanje spoljnopolitičkih uticaja, izazivanje društvenih nereda i konflikata. Ova tehnologija je dramatično preoblikovala industriju vesti i medija otkako je postala dominantan i rastući izvor vesti i informacija za stotine miliona ljudi (Kaplan,
2015). Društvene nauke već dugo vode akademsku debatu da li živimo u svetu istine ili post istine, ili možda čak u svetu gde je važna samo percepcija a ne suština. Pred nama je dilema da li je važnija percepcija određenog događaja ili sam događaj. Da li vrednosni sud prema određenom akteru određuje i percepciju delovanja tog aktera. Uviđamo da se velike sile bore u informacionom prostoru sa nekoliko ciljeva. Prvi je predstaviti sebe boljim od drugih – meka moć. Drugi, predstaviti protivnika kao „zlog” . Treći, paralisati protivnika i okrenuti njegovo javno mnenje protiv društvenog uređenja.
Nesumnjivo lažne vesti prete višestrukim sferama života i mogu doneti devastaciju ne samo ekonomskim i političkim aspektima, već i dobrobiti i životima ljudi (Khan, Michalas, Akhunzada, 2021). Prilikom pandemije korona virusa i državni i nedržavni akteri su ugrozili javno zdravlje ljudi širom sveta. Iz lukrativnih motiva pojedinci su zaveli milione ljudi koji
su zbog njihovih aktivnosti odbili da se povinuju uputstvima radi zaštite sopstvenog zdravlja.
Od ključnog značaja je da li informacije koje se koriste mogu ostvariti ratne ciljeve bez ispaljenog metka. Američka vojska informacioni rat definiše u zadnjih 30 godina na različite načine. Što je i razumljivo iz razloga tehnološkog napretka, odnosno promena bezbednosnog okruženja, ali i od prirode ugrožavanja nacionalne bezbednosti. Jedna od ponuđenih defi-
nicija, možda nije idealna, ali sa bazičnim elementima daje nam mogućnost teorijske nadogradnje ovog koncepta uz posedovanje metodoloških alata.
Akcije preduzete u cilju informacione superionosti kroz uticaj na neprijateljske informacije, informaciono zasnovane procese, informacione sisteme, računarsko zasnovane mreže istovremeno definišući sopstvene informacije, informaciono zasnovane procese, informacione sisteme i računarski zasnovane mreže12.
Lista načina za zloupotrebu informacija na društvenim mrežama koje se mogu smatrati lažnim vestima u postojećoj literaturi se definišu (Tandoc, 2018):
Mamac za klikove: brzi naslovi koji lako privlače pažnju korisnika bez ispunjavanja očekivanja korisnika jer su često slabo povezani sa stvarnom pričom. Njihov glavni cilj je povećanje prihoda povećanjem broja posetilaca na veb lokaciji.
Propaganda: Namerno pristrasne informacije osmišljene da obmanu publiku. U poslednje vreme primećuje se povećano interesovanje za propagandu zbog njenog značaja za političke događaje
Satira ili parodija: Lažne informacije koje objavljuje nekoliko veb lokacija za zabavu korisnika Ova vrsta lažnih vesti obično koristi preterivanje ili humor da bi publici predstavila ažurirane vesti.
Traljavo novinarstvo: Nepouzdane i neproverene informacije koje dele novinari i koje mogu da dovedu čitaoca u zabludu
Obmanjujući naslovi: Priče koje nisu potpuno lažne, ali sadrže senzaci-onalističke ili obmanjujuće naslove.
Iskrivljene ili pristrasne vesti: Informacije koje opisuju jednu stranu priče potiskujući dokaze koji podržavaju drugu stranu ili argument.
Deljenjem lažnih informacija predstavlja mehanizam manipulacije korisnicima odnosno građanima koji dolaze u dodir sa takvim sadržajem. Naročito je rizično kada se dele dezinformacije u pogledu javnog zdravlja, marginalizovanih grupa, izbornog procesa, međudržavnih tenzija, a ne retko dezinformacije prati govor mržnje i diskriminacije. Što je slučaj agresije Rusije na Ukrajinu, gde se neretko plasiraju sadržaji koji negiraju pravo Ukrajinaca na život, jezik, kulturu i državnost opisujući ih kao „nacističku hordu“.
Problem upotrebe dezinformacija zaokupio je pažnju i Svetskog ekonomskog foruma13 koji ukazuje na četiri načina putem kojih se vrši eksploatacija na društvenim mrežama:
Društveni inženjering: Pružanje okvira za pogrešnu karakterizaciju i manipulaciju događaja, incidenata, pitanja i javnog diskursa. Društveni inženjering često ima za cilj da pomeri javno mnjenje u korist određene agende.
Neautentično pojačavanje: Korišćenje trolova, spam robota, lažnih naloga identiteta, plaćenih naloga i senzacionalnih uticajnih osoba za povećanje obima zlonamernog sadržaja.
Mikrociljanje: Iskorišćavanje alata za ciljanje dizajniranih za plasman oglasa i angažovanje korisnika na platformama društvenih medija kako bi se identifikovala i angažovala najverovatnija publika koja će deliti i pojačavati dezinformacije.
Uznemiravanje i zlostavljanje: Korišćenje mobilisane publike, lažnih naloga i trolova za zamagljivanje, marginalizaciju i izbacivanje novinara, suprotnih stavova i transparentnog sadržaja.
Nabrojane manifestacije ukoliko su koordinirane i podržane državnim resursima mogu postati bezbednosni oblik ugrožavanja sa nesagledivim posledicama. Iz razloga što dugotrajna primena ovih aktivnosti, u odnosu na slabu nacionalnu otpornost, može dovesti do hronično „otrovanog” obrasca mišljenja kod civilnog stanovništva. Obrasci mišljenja i modeli uverenja
su jako teško promenljive kategorije. Naročito ukoliko su potkrepljene ličnim istinama i porukama državnih nosioca vlasti. Poznati sociolog i senator države Njujork Danijel Patrik Mojnihan je u 20. veku izjavio „Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice”. Ovaj citat nam može poslužiti kao ilustracija šta se zapravo događa kao ishod plasiranja dezinformacija. Ljudi formiraju svoje mišljenje u odnosu na „činjenice” koje su im plasirane i dostupne. Važna je karakteristika da se dezinformacije i teorije zavere u većini slučajeva oslanjaju na nedostatke u znanju po pitanju složenih društvenih, istorijskih i naučnih činjenica, i te nedostatke ispunjavaju lako razumljivim ignorantskim informacijama koje su razumljive širokim slojevia društva. Oni pojedinci koji se verovatno mogu pronaći u teorijama zavere imaju alternativni pogled na svet koji ima smisla za njihove situacije i označava nedvosmislen uzrok društvenih nepravdi u koje veruju (s pravom ili pogrešno) i čije mogu biti žrtve (Landau and Rothschild, 2010).
Primera u istoriji je beskonačno. Možemo krenuti od najbrutalnijih, a koji se tiču dezinformacija o Jevrejima u nacističkoj Nemačkoj, ili o Jermenima u otomanskom Istanbulu. I jedna i druga aktivnost je rezultovala genocidom koji je bio široko prihvaćen u javnosti koja je bila zavedena jednostranom propagandom koja je kod civilnog stanovništva stvorila utisak da
su zlodela prema njihovim sugrađanima opravdana.
Jedan od razlog za zabrinutost zbog uspeha ovih teorija zavera je taj što postoji veza između prihvatanja nekih od njih i sklonost ka političkom i/ili verskom nasilju (Bronner, 2013, 2015).
Pandemija korona virusa je dobar i svež primer kako se teorije zavera mogu koristiti u cilju ostvarenja geopolitičkih interasa u konfrontaciji velikih sila. NR Kina14 koja se našla pred izazovom sopstvenog globalnog liderstva usled nekontrolisane pandemije, pribegla je zvaničnoj upotrebi postojećih teorija zavera u cilju konfrontacije sa SAD i liberlanim državama
i ujedno sa zadatkom odbrane sopstvenog međunarodnog položaja. Nedostatak transparentnosti u kineskoj politici učinio je da se zavere usredsređene na institucije tranzicije moći, borbe za moć, sukobe i političke zavere preovlađuju u kineskom političkom diskursu. Ostavlja prostran prostor za spekulacije i teorije zavere kada se dogode nesvakidašnji događaji(Cheng, Zhang, W. J. & Zhang, Q, 2022).
Teorije zavere nekada marginalne ideje iz alternativnih izvora i pojedinaca, naširoko su promovisane i dato im je poverenje vlasti i institucija u pandemiji Kovid-19 (Kinetz, 2021). Kao ključna stvar zbog čega su takvi marginalni narativi postali predmet dominatnog društvenog diskursa razaznaje se putem saopštenja američkog Stejt Dipartmenta koji upozorava15 da postoji mehanizam kroz koji
„Mediji NR Kine i KP Kine predstavljaju neproverene informacije i tvrdnje koje potiču od ruskih državnih medija i zvaničnika. U povratnoj sprezi, ruski državni mediji zatim citiraju medije NR Kine i KP Kine kako bi prikazali poziciju Rusije kao široko podržanu”.
Uvideli smo da informacije i te kako mogu biti oružje koje bez kinetičke sile postiže rezultate, ostavlja dugotrajne efekte po napadnuto društvo, a eliminacijom dezinformacija ne eliminiše se i njihovo štetno dejstvo. Zašto? Zato što dezinformacije putem operacija uticaja indoktriniraju deo civilnog stanovništva na takav način koji trajno uspostavlja obrazac
mišljenja koji je teško promeniti. A iz psihologije je poznato da stavovi i činjenice koje su u suprotnosti sa obrascima mišljenja izazivaju gnev, mržnju i otklon u odnosu na onoga ko narušava ustaljeni obrazac mišljenja. Iz svega proizilazi da podloga dugoročne društvene konfrontacije može nastati za nekoliko meseci, a trajati decenijama.
služe kao zastupnici ili multiplikatori njihovih poruka, otimajući debatu (npr. trolovi i botovi)16. Metod otimanja debate je postao naročito aktuelan tokom američkih izbora 2016. godine i skandala sa fabrikama trolova koji su istovremeno simulirali da su pripadnici različitih društvenih grupa i pokreta17. Ciklus operacija uticaja polazi od faze određivanja ciljeva, izbora metoda i tehnika, do uspešnog infiltriranja određenih dezinformacija do trenutka dok one ne postanu deo javnog diskursa. Zavisno od vremenskih okvira koji su na raspolaganju operacije mogu koristiti postojeće teorije zavere i dezinformacije. Ili mogu kreirati potpuno nove teorije zavere koje će se kasnije razrađivati i autonomno multiplikovati.
ugledne i poštovane javne ili privatne organizacije. U njih spadaju onlajn lažni identiteti, a neretko i stvarne individue koje se oglašavaju sa pozicije „eksperta“ koji nisu poznati relevantnoj stručnoj javnosti.
b) Osmišljavanje ili pojačavanje teorija zavera.
v) Orkestrirana kampanja i „zatrpavanje” informacionog okruženja. Kampanje dezinformacija će često objavljivati ogromne količine sadržaja sa istim ili sličnim porukama sa nekoliko neautentičnih naloga.
g) Zloupotreba alternativnih platformi. U ovo, primera radi, spada Telegram aplikacija.
d) Iskorišćavanje praznine u informacijama. Akteri dezinformacija mogu da iskoriste ove praznine generišući njihove sopstvene uticaje na sadržaj i postavljanje termina za pretragu na društvenim medijima kako bi podstakli ljude da ga potraže.
đ) Manipulisanje putem „korisnih idiota”. Akteri dezinformacija ciljaju na istaknute pojedince i organizacije koji im pomažu da se pojačaju njihove priče. Mete često nisu svesne da ponavljaju dezinformišući narativ ili da je narativ namenjen da manipuliše.
e) Širenje ciljanog sadržaja. Ovi akteri dobijaju status insajdera i razvijaju se kroz ppraćenje na mreži koje može učiniti buduće napore manipulacije uspešnijim. Ova taktika je pristup „duge igre” širenja ciljanog sadržaja tokom vremena kako bi se izgradilo poverenje i kredibilitet kod cilja publike.
Zakonski okvir predstavlja sve veći izazov, jer se direktno postavlja izazov privatnosti u odnosu na nadzor nad komunikacijom onih koji nisu nizašta optuženi. A jednom kada se takva granica pređe imamo dovoljno modela iz istorije da budemo sigurni kuda to vodi. Izazov unapređenja javno-privatnog partnerstva čini se kao dobar model. Kako bi države nadomestile neophodne resurse i znanje kroz partnerstvo sa vlasnicima društvenih mreža, sajber kompanijama i naučno-istraživačkom zajednicom stavljaju se pretpostavke za uspostavljanje konsenzusa kada je reč o izgradnji nacionalne otpornosti na operacije uticaja. Analiza sadržaja može poslužiti kao indikator i rani znak upozorenja da se na društvenim mrežama širi sadržaj koji je opasan, ali nam ne može dati precizne podatke o nalogodavcu takvog sadržaja.
Reference
2. Bennett, L. (2006): Communicating Global Activism: Strength and Vulnerabilities of Networked Politics, in Cyberprotest: New Media, Citizens and Social Movements, eds. W. van de Donk, B. D.Loader, P. G. Nixon, and D. Rucht; London: Routledge.
3. Bennett, W. Lance and Steven Livingston(2018): The Disinformation Order: Disruptive Communication and the Decline of Democratic Institutions, European Journal of Communication.
4. Borgesius, F. and Zuiderveen J. (2016): Singling out people without knowing their names – Behavioural targeting, pseudonymous data, and the new Data Protection Regulation, Computer Law & Security Review.
5. Borgesius Zuiderveen, Frederik and Trilling, Damian and Moeller, Judith and Bodó, Balázs and de Vreese, Claes H. and Helberger, Natali (2005): Should We Worry About Filter Bubbles? Internet Policy Review Journal on Internet Regulation, Volume 5, Issue 1.
6. Bimber, B. A. and Flanagin J. and Stohl C. (2005): Reconceptualizing Collective Action in the Contemporary Media Environment, Communication Theory.
7. Bilgin, P. & Eliş, B. (2008): Hard power, Soft power: Toward a more realistic power analysis, Insight Turkey, 10 (2), pp. 5-20.
8. Cheng, C. Y; Zhang, W. J. & Zhang, Q. (2022): Authority-led conspiracy theories in China during the COVID-19 pandemic – Exploring the thematic features and rhetoric strategies, Convergence, 28(4), рр. 1172–1197.
9. Ventre, Daniel (2016): Information Warfare; John Wiley & Sons.
10. Kaplan M. Andreas (2015): Social Media, the Digital Revolution, and the Business of Media, International Journal on Media Management, 17:4.
11. Kagan, Kimberly (2022): Military Learning and the Future of War; Institute for the Study of War.
12. Khan, Tanveer; Michalas, Antonis & Akhunzada Adnan (2021): Fake news outbreake 2021: Can we stop the viral spread?, Journal of Network and Computer Application, Volume 190.
13. Laurent, Cordonier; Florian Cafiero & Gérald Bronner (2021): Why are conspiracy theories more successful in some countries than in others? An exploratory study on Internet users from 22 Western and non-Western countries, Social Science Information, SAGE Publications.
14. Nye, J.S. (2000): Understanding international conflicts: An introduction to theory and history; New York: Longman.
15. Nye, Joseph S. (2004): Soft Power and American Foreign Policy, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, Volume 119, Issue 2.
16. Nye, Joseph S. (2008): Public diplomacy and soft power, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, Vol. 616, No. 1.
17. Hoffman, Frank G. (2007): Complex Irregular Warfare: The Next Revolution in Military Affairs, Orbis, 50.3, рр 395-411.
18. Singer P.W. & Brooking, E.(2018): Like War the Weaponization of social media; Boston, New York: Mariner Books.
19. Stegnel, Richard (2020): Information Wars; New York: Grove Press.
VEBOGRAFIJA:
1. Cunningham, Daniel; Sean F. Everton, and Robert Schroeder (2022): Social Media and the ISIS Narrative, White Paper; Monterey, CA: Defense Analysis Department, Naval Postgraduate School. http://hdl.handle.net/10945/53059 (приступљено 20.03.2022.)
2. Miracola, S. (2018). Chinese Hybrid Warfare. Available at: https://www.ispionline.it/en/pubblicazione/chinese-hybrid-warfare-21853
3. https://www.armyupress.army.mil/portals/7/military review/archives/english/militaryreview_20160228_art008.pdf
4. https://www.benning.army.mil/mssp/security%20topics/Potential%20Adversaries/content/pdf/tc7_100.pdf
5. https://www.oii.ox.ac.uk/news-events/reports/the-global-disinformation-order-2019-global-inventory-of-organised-social-media-manipulation/
6. https://datareportal.com/reports/digital-2022-favourite-social-platforms
7. https://www.pewresearch.org/journalism/2021/01/12/news-use-across-social-mediaplatforms-in-2020/
8. www.euvsdisinfo.eu
9. www.nato.int
10. https://mediaengagement.org/wp-content/uploads/2016/03/ENP-NewsCommenters-and-Comment-Readers1.pdf
11. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1084804521001326#bib53
12. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1084804521001326
13. https://www.cigionline.org/articles/influence-operations-and-disinformation-socialmedia/
14. https://www.cisa.gov/sites/default/files/publications/tactics-of-disinformation_508.pdf
15. https://issues.org/wp-content/uploads/2019/11/OConnor-Weatherall-The-SocialMedia-Propaganda-Problem-Fall-2019.pdf
Objavljeno u
Vol. 2 broj 4 2022.
Ključne reči
🛡️ Licenca i prava korišćenja
Ovaj rad je objavljen pod Creative Commons Attribution 4.0 International (CC BY 4.0).
Autori zadržavaju autorska prava nad svojim radom.
Dozvoljena je upotreba, distribucija i adaptacija rada, uključujući i u komercijalne svrhe, uz obavezno navođenje originalnog autora i izvora.
Zainteresovani za slična istraživanja?
Pregledaj sve članke i časopise