The principle of exclusive citizenship and a foreigner's status
Abstract
Article
Građanstvo je status kojim se potvrđuje pripadnost nekoj društvenoj zajednici. Ono podrazumeva skup prava i obaveza u odnosu na javne institucije, ali i u odnosima s drugim članovima društvene zajednice, koji uživaju građanski status. Rudimentarni oblici građanskog statusa mogu se naći još u staroj Grčkoj. Ako moderni status građanina odredimo kao mogućnost svih članova zajednice s građanskim statusom da, pored minimalnog propisanog angažovanja u zajednici, sami odluče o dodatnom nivou društvenog aktivizma, u antičkoj Grčkoj građanin je imao veliki broj dužnosti. O tome govori i Fistel de Kulanž:
Međutim, postojanje statusa građanina u periodu antike ne označava i postojanje neprekinutog istorijskog kontinuiteta razvoja građanstva, od antičkih vremena do današnjih dana. Tako Etjen Balibar primećuje da se tokom istorije izraz građanstvo neretko koristio više da predstavi društveni sloj, stalež, odnosno klasu (buržoazija), nego svojstvo, status ili pravila. Balibar se, stoga, zalaže da se uvede nov izraz kojim bi se označilo građanstvo kao status i nalazi ga u pojmu građanskosti (na francuskom citoyennete). Razlikovanjem statusa od staleža ne prejudicira se, međutim, nikakva sveobuhvatnost novog građanstva. Moderne države se u svojoj biti oslanjaju na ideju isključenja,
Međutim, pluralizam unutar društvenih grupa se nastoji prikriti vezanošću za neke neupitne elemente tradicije, za verske dogme ili prelomne tačke u nacionalnoj istoriji, odnosno najznačajnije događaje u istoriji određene etničke grupe. Uzimajući te kriterijume za tačku razlikovanja na osi prihvatanje/neprihvatanje, u grupu se uključuju članovi koji se mogu razlikovati po mnoštvu drugih kriterijuma, a s druge strane, iz grupe se isključuju svi drugi, koji s određenim brojem članova grupe mogu imati mnogo zajedničkih stavova, uverenja i osećanja. Neretko se prihvaćeni članovi grupe toliko razlikuju da nisu ni svesni svojih sličnosti, a drugi ostaju izvan grupe, iako se identifikuju s grupnim identitetom.
Podela nije samo u funkciji odvajanja od drugačijeg i različitog, često i neprihvatljivog, već podrazumeva i samoodređenje i samorazumevanje. Tek prilikom razlikovanja od drugih, suprostavljajući svoje, stvarne ili zamišljene, lične ili grupne osobine karakteristikama drugih, koje isto tako mogu biti realne ili fiktivne, vi određujete i bazične karakteristike pripadnika sopstvene grupe. Uključujući, prihvatajući i integrišući jedne, nacija u isti mah marginalizuje i isključuje druge. „Kolektivni identitet pripadnika nacije”, se na taj način, „određuje drugošću stranca.” (Balibar, 2003: 56)
Za razliku od etničkih, političke nacije ne zasnivaju pripadnost na etničkom poreklu. Njih čini čitav niz različitih etničkih grupa, koje sve zajedno tvore novu naciju. Tako je useljavanjem Evropljana, Azijata, dovođenjem robova iz Afrike, ali i uključivanjem dela preostalih starosedelaca nastala američka nacija. Kroz svojevrsni melting pot prolaze svi novi useljenici, koji prihvatajući način američkog života, kulturu, slaveći događaje koji čine formativne trenutke nastanka nacije, postaju Amerikanci.
Iracionalnost podela seže u duboke korene prošlosti čineći kolektivni identitet zajednice, koji profesor Milan Podunavac označava „klasičnim pojmom osnivačkog mita”. (Podunavac, 2007: 93) Snaga osnivačkog mita se zasniva na njegovom širokom prihvatanju kao zajedničke osnove postojanja celokupne države, njenih institucija i naposletku, onog najznačajnijeg – nacije. Idejom o naciji kao etničkoj skupini i državljanstvu koje iz pripadnosti njoj proističe, institucionalizuje se proces isključivanja. Učešće u osnivanju države, ili bolje reći, daleko i gotovo uvek zamagljeno srodstvo s osnivačima nacije, postaje kriterijum za prihvatanje od strane vlasti i što je važnije, društva. Granice su snažne i jasne za one koji su ih stvorili ili
prihvatili. Omeđene su administrativnim propisima i društvenim praksama. Dodajmo i da se veoma teško prelaze.
Tako stanovnici neke zemlje koji su druge vere, rase ili etničke pripadnosti, postaju isključeni iz društvenog života. Negrađani nisu samo imigranti i njihove porodice. U ovu široku kategoriju treba smestiti sve apatride, izbeglice, azilante i imigrante, ali ne treba zaboraviti ni druge kategorije ljudi koji nisu prihvaćeni od strane sistema kao punopravni članovi zajednice i nemaju ista prava kao njihove komšije, školski i drugovi s fakulteta, kolege na poslu.
U mnogim zalivskim državama, ali i u Kini, Japanu i određenom broju država s malim brojem stanovnika, status građanina se veoma teško stiče. Ovo pravilo se ne odnosi samo na ljude koji su u određenom periodu života započeli život u tim zemljama, već i na one stanovnike koji su tu rođeni.
zemlji u kojoj im je dete rođeno. Na taj način čak i dete roditelja koji su stranci dobija status građanina. Time se osa prihvatanja/neprihvatanja prenosi s nivoa društva na razinu porodice. Tako roditelji i dete postaju članovi dve grupe, pri čemu dete ima nadređeni status u odnosu na svoje roditelje. Ove suprotnosti postaju još izraženije kada su roditelji ilegalni imigranti, kojima čak preti izručenje u zemlje gde su rođeni, odnosno čije državljanstvo poseduju. Tako roditelji mogu biti vraćeni u zemlju porekla, a da istovremeno njihovo dete ima sva prava proistekla iz građanskog statusa zemlje u kojoj je rođeno.
Nasuprot principu ius soli, prema kome se status građanina stiče samim rođenjem u određenoj državi, ius sanguinis podrazumeva da se državljanstvo stiče krvnim srodstvom državljanima te zemlje. Na taj način dete dobija državljanstvo koje poseduju njegovi roditelji.
Međutim, princip ius domicile se uglavnom kombinuje s prethodna dva principa, a pretežno reguliše način sticanja građanskog statusa punoletnih osoba. U tim slučajevima neophodno je ispuniti čitav niz kriterijuma kako bi se stekao građanski status. Dok je u nekim zemljama neophodno provesti određeni broj godina kako bi useljenik postao građanin, u drugima je potrebno i pokazati da ste stekli određeni nivo poznavanja jezika, kulture, političkog i pravnog sistema zemlje. Poseban slučaj predstavljaju države čiji pravni sistemi ne poznaju kategorije dvojnog državljanstva, tako da useljenici pre prihvatanja državljanstva države u kojoj žive moraju da se odreknu građanskog statusa u zemlji porekla.*
Dok na jednoj strani većina imigranata želi da učestvuje u društvenom životu, postoje i one imigrantske grupe koje se dobrovoljno izoluju i izbegavaju učešće u politici i širim društvenim događanjima. Primeri koje za takve izolacionističke grupe, koje Kimlika navodi, su Huteriti u Kanadi i Amiši u Sjedinjenim Državama.
Izraz meteci Kimlika je preuzeo od Majkla Volzera, koji ga koristi kao objedinjujući izraz za nelegalne i privremene migrante. (Volzer, 2000: 86-98) O privremenim migrantima se nije razmišljalo kao o budućim građanima, čak ni kao o dugoročnijim rezidentima, i verovatno da im se boravak ne bi ni dozvolio da se na njih tako gledalo. Međutim, bez obzira na zvanična
pravila ti ljudi su se nastanili manje-više za stalno. Takav je slučaj s Turcima, građanima bivše Jugoslavije i drugim „gostujućim radnicima” u Nemačkoj, Meksikancima u Kaliforniji i severnim Afrikancima u Španiji i Italiji.
U rasne kastinske grupe ubrajaju se građani određene zemlje koji su sistematski i intergeneracijski držani u nepovoljnom položaju, kao što je to crno stanovništvo u Americi.
I na kraju, pod nacionalnim manjinama Kimlika podrazumeva skupine stanovnika koje su obrazovale potpuna i funkcionalna društva u svojoj domovini u periodu pre nego što su pripojene većoj državi. Nacionalne manjine se mogu podeliti u dve kategorije: „pod-državne nacije” i „domorodačke narode”. Pod-državne nacije u datom trenutku nemaju državu u kojoj čine većinu, ali su je u prošlosti imale ili su težile da je imaju. One su se u zajedničkoj državi s drugim narodima našle iz različitih razloga. Njih je u prošlosti aneksirala neka veća država ili carstvo, ili ih je jedno carstvo ustupilo drugom, a moguće je i da su se putem kraljevskog venčanja spojile s drugom državom.
Druga kategorija nacionalnih manjina, domorodački narodi, su narodi čije su tradicionalne teritorije preplavili doseljenici, a potom ih silom ili ugovorima pripojili državama kojima upravljaju ljudi koje oni smatraju strancima. Razlika između domorodačkih naroda i pod-državnih nacija nije precizna i ne postoji univerzalno prihvaćena definicija „domorodačkih naroda”. Jedan od načina za razlikovanje ogleda se u tome što su prvi bili učesnici, ali i gubitnici, u procesu formiranja evropskih država, dok su drugi sve do nedavno bili izolovani od ovog procesa, pa su tako sve do skora zadržali predmodeni način života. Dakle, u pod-državne nacije se mogu ubrojiti Katalonci, Baski, Škoti, Korzikanci, dok su Maori, Sami i američki Indijanci domorodački narodi.
U svojoj teoriji struktura rascepa i stranačkih sistema, Sejmur Martin Lipset i Stajn Rokan identifikovali su četiri osnovna izvora rascepa društvene strukture. To su rascepi društveno-ekonomske prirode, verske pripadnosti, kao i kulturno-etnički rascepi i podela između ruralno-zemljoradničkih i urbano-industrijskih interesa. (Lipset and Rokkan,1967: 1-64) U okviru ovih društvenih rascepa mogu se identifikovati podele, koje utiču na isključivanje grupa stanovnika iz građanskog statusa. Radi se prvenstveno o kulturno-etničkim i podelama stanovništva na osnovu verske pripadnosti.
Izučavajući položaj manjinskih zajednica u društvu, holandski politikolog Arend Lajphard je zaključio da su pluralna društva podeljena „segmentiranim rascepima”, koji mogu biti religijske, ideološke, jezičke, kulturne, rasne ili etničke prirode. (Lajphart, 1992: 11) Osim ideoloških, svi navedeni društveni rascepi mogu predstavljati osnovu za isključenje određenih kategorija iz građanskog statusa ili nastanak takozvanih građana druge klase.
Liberalna država se prikazuje kao nepristrasna u odnosu na etničke i kulturne identitete svojih građana. Implicira se da etnički, kulturni i religijski identiteti ostaju u privatnoj sferi pojedinca, ali se neretko i zaboravlja da ova pitanja ne treba da budu omeđena granicama privatnosti, jer imaju mogućnost da stvaraju šire posledice po funkcionisanje socijalnog života. Kao takvi, etnički, kulturni i religijski entiteti treba da budu prepoznati i uvažavani od strane države. Pojedinac, pritom, ne predstavlja isključivo stanovnika određene zemlje, već pripadnošću različitim etničkim, kulturnim i religijskim grupama, bile one većinske ili manjinske, stiče i pravo na poštovanje specifičnosti od strane države i njenih institucija, pod uslovom da se ne suprostavljaju temeljnim principima na kojima počiva društveni poredak. U slučaju da država negira značaj različitosti i specifičnosti koje pojedinac stiče pripadnošću raznolikim etničkim, religijskim i kulturnim grupama, pri čemu ne priznaje i sam status građanina za grupe koje ne pripadaju nekoj od većina, ona institucionalno dopušta dominaciju većinskog naroda, suprematiju većinske religije ili dominantne kulture. Na drugoj strani, potencira se postojanje pluralizma, ali se zaboravlja da čak i kada su propisana ista prava za sve stanovnike jedne zemlje, mogućnost njihovog ostvarivanja za pojedine kategorije stanovništva ostaje ograničena. Dakle, samo postojanje različitih kulturnih grupa u okviru društva još nije dokaz o postojanju multikulturalizma u nekoj zajednici. Takvom društvu više odgovara naziv „kulturni pluralizam”.
Nasuprot „kulturnom pluralizmu” kao oznaci za društvo u kome postoji više različitih etničkih, društvenih ili kulturnih grupa, Entoni Gidens naglašava proaktivnu ulogu države u multikulturalnom društvu. Gidens multikulturizam određuje kao „politiku ili niz političkih mera”, koje se odnose
Tako se multikulturalni poredak prikazuje ne kroz prosto postojanje više kulturnih zajednica u okviru određenog društva, čiji pripadnici žive jedni pored drugih, već je neophodno da država kroz zakone i druge pravne akte pospeši funkcionisanje tih zajednica i afirmiše njihovu kulturnu posebnost. Pored politike multikulturalnosti koju promovišu državni organi, važno je da postoji i prihvaćenost principa multikulturalnosti od strane većine stanovnika.
Dok se svi imigranti predstavljaju kao neradni ljudi koji žive od socijalne pomoći i ništa ne doprinose društvu, koristeći, pritom, sve njegove benefite, retki pominju da su mnogi imigranti dali veliki doprinos razvoju svojih novih sredina, na naučnom, sportskom i kulturnom planu. Minimiziranjem pozitivnih primera doprinisa manjinskih i migrantskih zajednica privredi, nauci
i kuturi zemlje i preuveličavanjem negativnih karakteristika, stvara se netrpeljivost. Takva netrpeljivost i mržnja mogu stvoriti slična osećanja i na drugoj strani. Tako veliki broj mladih ljudi, neprihvaćen od strane društva u kom su odrasli, svoje utočište nalazi u okviru radikalnih pokreta. Međutim, takvim delovanjem se ne uspostavlja poverenje, niti se poboljšava položaj stranaca, odnosno problem se ne rešava, već se samo širi i produbljuje.
Predrasude prema manjinskim grupama smanjuju se njihovom uspešnošću u širem društvenom životu. Ukoliko neko od pripadnika manjinskih zajednica uspe da ostvari značajne rezultate u oblasti nauke, kulture ili sporta, ako se iskaže kroz društveni angažman i borbu za opšti interes, ostvaruju se uslovi za smanjenje etničke distance. Kroz toleranciju i dijalošku komunikaciju dolazi se do shvatanja da kulturna različitost nije pitanje od presudnog značaja niti za državu, niti za lojalnost građana prema zajednici. Kada svi članovi društva streme razvoju i dobrobiti celine, ako svi pored svojih parcijalnih zastupaju i opšte vrednosti poretka, onda država treba da, kroz princip inkluzivnog građanstva, reguliše odnose sa svim svojim stanovnicima.
Nasuprot principu ekskluzivnog građanstva, inkluzivno građanstvo omogućava ista prava i slobode za sve članove određenog društva, a od njih u isto vreme zahteva i da ispune propisane obaveze prema zajednici. Ista prava i slobode u odnosu na državu, kao i obaveze prema državi, proističu iz posedovanja građanskog statusa. Građanski status u savremenim državama podrazumeva jednakost svih građana pred institucijama sistema, ali i prilikom ostvarivanja međusobnih odnosa. Pritom, važno je da ne postoji raskorak između normativnog određenja građanskog statusa, s njim povezanih prava, sloboda i obaveza i nemogućnosti da se takav status u praksi ostvari.
da je sažima, idejom o prirodnoj neminovnosti takvih podela i „strogo naučnim” i antropološkim tvrdnjama o kulturnoj, nacionalnoj i rasnoj otuđenosti i nespojivosti deluje se nasuprot inkluzivnom shvatanju zajednice.
U takvim nastojanjima sličnosti se zanemaruju, a razlike preuveličavaju, pri čemu tvorci ovih ideja zaboravljaju da ni nacija, ni etničke grupe nisu prirodne kategorije. Nacija kao identitetski oblik nema prirodni izvor, već je nastala ujedinjujući mnoge druge predmoderne identitete, često i nasilnim putem. Neki od potomaka tih ne tako davno preobraćenih plemena, danas se osećaju pravim Nemcima ili Francuzima i svoje „praiskonsko građanstvo” pokazuju diskriminacijom stranaca i zatvaranjem granica za dolazak novih imigranata. Novinski naslovi u tim zemljama neretko samo prikazuju stanje koje vlada u društvu: „Rumun silovao babu”, „Cigani prodaju svoju decu” i slično. Takvi tekstovi izazivaju i podstiču mišljenje da su svi pripadnici određene nacije ili etničke grupe, odnosno makar većina, silovatelji, lopovi i bezdušnici drugih kategorija. Čitave grupe stanovnika tako postaju monopolisti na nečovečna postupanja, a kao posledice takvog etiketiranja, oni ne mogu biti ni supružnici, ni komšije, ni prijatelji pripadnicima većinskog naroda. Time socijalna distanca dostiže najšire razmere.
Nasilje koje je buknulo u predgrađima Pariza 2005. godine pokazalo je da se mladi Francuzi poreklom iz zemalja Magreba i Afrike, većinom muslimani, osećaju isključenim iz francuskog društva. Mete napada bile su javne institucije – škole, obdaništa, policijske stanice i vatrogasna vozila. Drugim rečima, meta bunta bilo je sve ono što personifikuje francusku državu i francusko društvo. Dodelivši velikom broju ovih mladih ljudi državljanstvo, država se nije potrudila da ih u potpunosti integriše u francusko društvo. Oni su i dalje ostali stranci.
Time se dokazuje da i u situacijama kada pripadnici manjina dobiju državljanstvo i time u formalnom smislu postanu ravnopravni građani, državi preostaje da preduzme još čitav niz mera kako bi uspela da integriše marginalizovane kategorije stanovništva. Punopravni građanski status ne podrazumeva samo dodeljivanje državljanstva, već i jednak pristup svim oblicima društvene socijalizacije, koji obezbeđuju napredak na društvenoj lestvici - počev od obdaništa, škole, sportskih klubova, do univerziteta. Ukoliko društvena klima odiše idejom multikulturizma i tolerancije, stIcanje univerzalnog statusa građanstva postaje realnost. Međutim, za postizanje takvog društvenog pomaka, pored intelektualnog zalaganja, neophodna je i snažna društvena angažovanost.
Socijalne napetosti, koje je problem neravnopravog pristupa statusu građanstva izazvao, smeštaju ovaj koncept u mnogo šire okvire od čisto teorijskih rasprava. Argumenti za i protiv više nisu samo stvar etičnosti, pravde i slobode, već se oslanjaju i na pitanja bezbednosti i opstanka države i društva. Ona zahtevaju ne samo naučnu raspravu, već i socijalni aktivizam.
Nasuprot njima, branioci principa ekskluzivnog građanstva neretko traže opravdanje u mitologiziranoj istoriji svoje države i nacije. Deleći i obeležavajući ljude prema kriterijumima etničkog porekla, pripadnosti manjinskoj zajednici ili migrantskom poreklu vraćaju se na predmoderna shvatanja socijalnih kolektiviteta i nenaučnog, neretko mitomanskog, određenja istorije i uloge svoje etničke grupe u njoj. Društvo koje svoje postojanje temelji na dominaciji jednih i obespravljenosti drugih nije zajednica budućnosti, već tamnica prošlosti. Tamnica za jedne ne može predstavljati slobodu ni za koga. Takvo stanje je i nedopustivo i neodrživo.
References
Časopis Beogradski krug.
2. De Kulanž Fistel (1998): Antička država; Beograd: Plato.
3. Delimo Žan (2003): Strah na Zapadu: (od XIV do XVIII veka): opsednuti grad; Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
4. Gidens Entoni (2009): Evropa u globalnom dobu; Beograd: Clio.
5. Kimlika Vil (2009): Savremena politička filozofija; Beograd: Nova srpska politička misao.
6. Lajphart Arend (1992): Demokratija u pluralnim društvima; Zagreb: Globus, Školska knjiga.
7. Lipset Sejmor Martin and Rokkan Stein (1967): “Cleavage Structure, Party Systems and Voter Alingment: An Introduction”. In: ed. Lipset, S. i Rokkan, S. Party Systems and Voter Alingments: Cross-National Perspectives; New York: The Free Press; rr: 1-64.
8. Marković Nataša (2016): Uporedni istorijski pogled na principe sticanja državljanstva; Bezbednost, Vol. LVIII, broj 2; Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova; str: 169-186.
9. Podunavac Milan (2007): „Bazični konsenzus u podeljenima društvima”. U: ur. Stanovčić, V. Položaj nacionalnih manjina u Srbiji; Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti; str. 87-96.
10. Volzer Majkl (2000): Područja pravde: odbrana pluralizma i jednakosti; Beograd: Filip Višnjić.
Published in
Volume 1, Issue 1, 2021
Keywords
🛡️ Licence and usage rights
This work is published under the Creative Commons Attribution 4.0 International (CC BY 4.0).
Authors retain copyright over their work.
Use, distribution, and adaptation of the work, including commercial use, is permitted with clear attribution to the original author and source.
Interested in Similar Research?
Browse All Articles and Journals